Izdavač: Sveučilišna naklada Liber, Zagreb
Godina izdanja: 1979.
Povez: Tvrd
Broj strana: 247
Stanje: Odlično (počat)
Cena: 500 dinara
Narudžbine na Kontakt
Robert Musil (Klagenfurt, 6. studenog 1880. - Ženeva, 15. travnja 1942.), austrijski pripovjedač, esejist i dramatičar.
Neko je vrijeme bio gojenac u časničkoj školi (u sredini koju je lako prepoznati kao mjesto zbivanja njegova prvog romana, `Pomutnje gojenca Torlessa`), no poslije se opredijelio za civilni studij. Kao diplomirani strojarski inženjer otkriva potrebu da pronikne u filozofske aspekte matematike i tehničkih znanosti, te studira filozofiju i psihologiju u Berlinu. Taj je studij završio 1908. disertacijom o bečkom fizičaru i teoretičaru znanosti Ernstu Machu, koji je bio postao duhovni otac cijelog naraštaja austrijskih i njemačkih intelektualaca i umjetnika oko prijeloma stoljeća (utjecao je, među inim, i na Einsteina). Uvjeren da su predvodnici moderne kulture prije svih teoretičari prirodnih znanosti, Musil je i u svoju književnu djelatnost unosio problematiku suvremene misaonosti koja ne priznaje stroge granice izmedu spoznajnih disciplina. Znakovito je za autorovu duhovnost da je iste, 1906. godine, objavio prvi roman i izradio optičku spravu za psihološko-fizikalne pokuse, poslije nazvanu po njemu. Neobično samokritičan pisac, razmjerno je malo objavljivao, a usto je zahtjevnost njegovih djela otežavala širi odjek. Pošavši 1938. iz Beča u emigraciju pred nacističkom okupacijom, gotovo je zaboravljen. Posljednje su godine, u Švicarskoj, bile u znaku teških materijalnih briga. Današnji piščev svjetski ugled, a napose uspjeh njegovih romana, posljedak je nove recepcije njegova stvaralaštva u godinama nakon sloma nacizma.
Gotovo sva djela građom pripadaju razdoblju prije prvog svjetskog rata, a po intelektualno usmjerenoj problematici krugu pitanja o odnosima razumske obuzdanosti te osjećajne i osjetilne iracionalnosti. Ti se motivi snažno očituju već u prvom djelu, romanu `Pomutnje gojenca Torlessa`, 1906., slojevitu tekstu koji spaja intenzivan prikaz atmosfere i prilika u pokrajinskom internatu s psihološkom problematikom puberteta u kojem se naziru zametci društvenih mehanizama nasilja, tlačenja i ucjene. Svojim dramskim djelima `Zanesenjaci`, 1921., te `Vincenc i prijateljica uglednih muškaraca`,1924, nije uspio osvojiti pozornice. Primjeren odjek u krugovima književne elite postigao je prvim svescima svojega glavnog djela, na kojem je radio do kraja života, ne dovršivši ga: golema romana `Čovjek bez svojstava`, 1930-1943., novo izdanje s odlomcima iz ostavštine 1952. Autorov intelektualni promatrač Ulrich ironični je komentator društvenih zbivanja u `Kakaniji` (dvostruka igra riječima, označuje Habsburšku monarhiju) prije Prvog svjetskoga rata, svjedok velikih namjera koje se gube u mrežama sitnih spletki. Po obilju esejističkih razmatranja s područja kulturne povijesti taj roman jasno svjedoči o prodoru intelektualizma u naraciju 20. stoljeća. Musilovo djelo, napose `Čovjek bez svojstava`, priznato je kao jedan od ključnih narativnih tekstova europskoga modernizma, no, nije uspjelo stvoriti stalni krug čitatelja, a njegovo je objavljivanje došlo prekasno da bi utjecalo na daljnje tijekove pripovjedne proze. Stanovita suhoća i sivilo, što su obilježja većine značajnih djela modernizma na njemačkom jeziku (Thomas Mann, Hermann Broch), prožimaju i Musilov opus koji kao cjelina ostavlja dojam nerazrješene dileme auktorova života: problematično je mogu li se uopće umjetnost i znanost stopiti u cjelinu u nekome djelu, ili se radi o komplementarnim aktivnostima, nespojljivima po samoj svojoj naravi. Trajnije su vrijednosti Musilov satirični opis Kakanije, Ulrichova incestuoznoga erotizma i evokacija raspadajuće polufeudalne monarhije, svojevrsnoga paradoksa u spoju intelektualnoga avangardizma i okoštale društvene strukture.
Neko je vrijeme bio gojenac u časničkoj školi (u sredini koju je lako prepoznati kao mjesto zbivanja njegova prvog romana, `Pomutnje gojenca Torlessa`), no poslije se opredijelio za civilni studij. Kao diplomirani strojarski inženjer otkriva potrebu da pronikne u filozofske aspekte matematike i tehničkih znanosti, te studira filozofiju i psihologiju u Berlinu. Taj je studij završio 1908. disertacijom o bečkom fizičaru i teoretičaru znanosti Ernstu Machu, koji je bio postao duhovni otac cijelog naraštaja austrijskih i njemačkih intelektualaca i umjetnika oko prijeloma stoljeća (utjecao je, među inim, i na Einsteina). Uvjeren da su predvodnici moderne kulture prije svih teoretičari prirodnih znanosti, Musil je i u svoju književnu djelatnost unosio problematiku suvremene misaonosti koja ne priznaje stroge granice izmedu spoznajnih disciplina. Znakovito je za autorovu duhovnost da je iste, 1906. godine, objavio prvi roman i izradio optičku spravu za psihološko-fizikalne pokuse, poslije nazvanu po njemu. Neobično samokritičan pisac, razmjerno je malo objavljivao, a usto je zahtjevnost njegovih djela otežavala širi odjek. Pošavši 1938. iz Beča u emigraciju pred nacističkom okupacijom, gotovo je zaboravljen. Posljednje su godine, u Švicarskoj, bile u znaku teških materijalnih briga. Današnji piščev svjetski ugled, a napose uspjeh njegovih romana, posljedak je nove recepcije njegova stvaralaštva u godinama nakon sloma nacizma.
Gotovo sva djela građom pripadaju razdoblju prije prvog svjetskog rata, a po intelektualno usmjerenoj problematici krugu pitanja o odnosima razumske obuzdanosti te osjećajne i osjetilne iracionalnosti. Ti se motivi snažno očituju već u prvom djelu, romanu `Pomutnje gojenca Torlessa`, 1906., slojevitu tekstu koji spaja intenzivan prikaz atmosfere i prilika u pokrajinskom internatu s psihološkom problematikom puberteta u kojem se naziru zametci društvenih mehanizama nasilja, tlačenja i ucjene. Svojim dramskim djelima `Zanesenjaci`, 1921., te `Vincenc i prijateljica uglednih muškaraca`,1924, nije uspio osvojiti pozornice. Primjeren odjek u krugovima književne elite postigao je prvim svescima svojega glavnog djela, na kojem je radio do kraja života, ne dovršivši ga: golema romana `Čovjek bez svojstava`, 1930-1943., novo izdanje s odlomcima iz ostavštine 1952. Autorov intelektualni promatrač Ulrich ironični je komentator društvenih zbivanja u `Kakaniji` (dvostruka igra riječima, označuje Habsburšku monarhiju) prije Prvog svjetskoga rata, svjedok velikih namjera koje se gube u mrežama sitnih spletki. Po obilju esejističkih razmatranja s područja kulturne povijesti taj roman jasno svjedoči o prodoru intelektualizma u naraciju 20. stoljeća. Musilovo djelo, napose `Čovjek bez svojstava`, priznato je kao jedan od ključnih narativnih tekstova europskoga modernizma, no, nije uspjelo stvoriti stalni krug čitatelja, a njegovo je objavljivanje došlo prekasno da bi utjecalo na daljnje tijekove pripovjedne proze. Stanovita suhoća i sivilo, što su obilježja većine značajnih djela modernizma na njemačkom jeziku (Thomas Mann, Hermann Broch), prožimaju i Musilov opus koji kao cjelina ostavlja dojam nerazrješene dileme auktorova života: problematično je mogu li se uopće umjetnost i znanost stopiti u cjelinu u nekome djelu, ili se radi o komplementarnim aktivnostima, nespojljivima po samoj svojoj naravi. Trajnije su vrijednosti Musilov satirični opis Kakanije, Ulrichova incestuoznoga erotizma i evokacija raspadajuće polufeudalne monarhije, svojevrsnoga paradoksa u spoju intelektualnoga avangardizma i okoštale društvene strukture.
